Monotonija
Modul...definirana jedinica koja se ponavlja. Ponavlja se i ponavlja, ne izlazi iz svojih okvira.
Često dok šetam uz Savu pitam se zašto su svjetiljke postavljene jedna do druge na istim razmacima? Zašto su ploče na keju u istim oblicima, ravnomjerno postavljene? Zašto pokušavaju podrezati krošnje drveća da budu sve jednake? Monotonija...
Prisutna je svugdje, u izmjeni noći i dana, u izmjeni smjena u školi, u izmjeni mojih misli, u vikendima, u priči. Ljudi je nisu ni svjesni, ali ona je tu. Uništava nas polako, krade nam dane, krade nam osmijeh s lica.
Može li mi tko pokazati kako da ju razbijem?
Kroz život spavam,a živim kroz san, ne želim da me budi istina
Ne znam da li bi se smijao sebi ili bi plakao kad pogledam u što se pretvaram. Gdje je nestao čovjek....gdje se skriva on? Opet sam na klupicu u mraku, noć je prilično vedra, ali zvijezde mi se ne čine više tako sjajne. Zvijezde...kako bi ih samo želio dotaknuti, one bi me sigurno razumjele. Nešto tako sjajno i lijepo....tu su i kad ih ne vidim, tu su za mene. Bar one...
Uspio sam od sebe otjerati gotovo sve ljude oko sebe kojima je vjerojatno stalo do mene i pokušavam se vezati za nekoga tko je kao kamen, tvrd...bezosjećajan. Toliko se trudim, a jedino što dobijem kao odgovor je tišina i rečenica "daj, budi normalan". Jesam nenormalan zato što imam osjećaje i zato što ih se ne stidim? Jesam nenormalan zato što ti je srce kao kamen?
Ti odlaziš.... dok ja padam u grču na pod, i suze kreću, ali ti ih ne želiš vidjeti...jer "uopće se ne želiš opterećivati tim stvarima".
Na kraju, jesi li uopće vrijedna tolike pažnje? Jesi li vrijedna mene?
Kako da sad ostanem normalan...
Was he the one causing pain with his careless dreaming?
Opet se vraćam svojoj rijeci i i klupici.... I koliko god puta pomislim da mi više neće biti potrebni sati razmišljanja uz kutiju cigareta i poglede neznanaca koje me streljaju bičevima osude. Ali njihov pogled nije toliko oštar koliko je moj jer nekako stalno izbjegava susret sa mojim... Ne znam ima li u njihovom pogledu više osude, straha ili sažaljenja.... Ali ne brine me to, nikada me i nije brinulo šta će tko misliti o meni...da je, sigurno nebi bio ovakav kakav jesam.
Misli mi postaju sve teže i shvaćam da me počinju izjedati jer ih nemam s kime podijeliti. Ne mislim onako da ja pričam, a takozvani sugovornik kima glavom svake 3-4 sekunde kako bi stekao dojam da me sluša....
Nekako pokušavam shvatiti zašto se ne mogu smijati šalama kojima se svi smiju i zašto se smijem kada se nitko ne smije...nemam smisla za humor? Ili sam okružen primitivcima koji ne mogu shvatiti proširenu rečenicu?
Stvar je u meni, to znam...
Ali mi je više na jetru ide sažaljevanje i analiziranja amog sebe i ovakvi postovi kakve pišem,
i neću više...
Wind blows through my heart
Možda je mjesec kriv što sam se zaljubio u tebe, dok smo sjedili na polju pod vedrim nebom. Riječi su mi tada potekle i rekao sam ti sve što sam osjećao i ti si pustila suzu. Možda je suza kriva što te i dalje sanjam. Usne sam ti dotaknuo i ti si se nasmiješila osmjehom božice. Možda je osmjeh kriv što te ne mogu zaboraviti. Želim ti reći koliko te volim, ali ne smijem...obećao sam ti da ću te pustiti jer nisam ja taj kojeg voliš. JA sam samo poput sjene koja te prati i uvijek je uz tebe čak i onda kad nemaš nikog drugog. MI smo samo poput onoga maloga brodića kojeg si pustila u rijeku...bilo je lijepo dok smo plovili rijekom, ali smo se izgubili u velikom plavetnilu mora u kojem smo završili. Bio sam preslab. TI si ostala samo u komadićima mojih razbijenih snova....
Jednom kad usne ne budu htjele u strancu utjehu tražiti, suze će srcu šapnuti da je pogriješilo jer nije ostalo tamo gdje je jedino voljelo....
Ove me riječi peku svaki put kad čujem pjesmu, svaki put sve više i više.... ali bit ću jak zbog Tebe, to sam ti obećao. Volim Te i doviđenja...
You tell me we can start the rain, you tell me that we all can change...
Jeli moguće da se čovjek promjeni? Onda kad spozna da više ne ide onko kako je do tada išlo, kad spozna da je ono za što je živio, za što se borio i ono što je želio, da je nestalo i da je ostao s bocom piva i s cigaretom u ruci? Dok gleda u zvijezde i shvati da živi u praznini između danas i sutra i da je izgubio cilj. Želio je nekada dotaći te zvijezde, uspeti se iznad svijeta i želio je da njega gledaju. Svrstao se u gomilu, ona pruža sigurnost, ali uzima previše...nisam više što sam bio. No ne zamara me to, ni tada nisam valjao....Što će biti sutra?
Može li mi tko reći, pokazat put ka sreći?
I was me, but now hes gone
I opet sam negdje, dok sam stajao na maglaovitoj obali gdje mutna voda teče, uspio izgubiti nit za koju sam se hvatao i za koju sam mislio da me vodi van iz ovoga pakla.
I run but it stays right by my side
So tear me open, pour me out
The things inside that scream and shout
And the pain still hates me, so hold me until it sleeps
Opet sam ostao sam, neshvaćen. Opet...
against the reality
Koračam prenapućenim ulicama i stazama gurajući se sa gomilom koja se ne obazire ni na što. Svima se fućka što se među njima kreče stvorenje koje trune... Bijes i nemir me ispunjavaju.... I guram se, borim se s gomilom, ne želim posustati jer će me progutati. Tražim neki kutak gdje ću sjesti i gdje ću odmoriti... Zar previše tražim? Postoji li u ovome jebenom gradu takav kutak? Zaklonjen, gdje nema buke i gdje ću pronaći mir i spokoj.
Na klupici u nekom zaklonjenom parkiću gdje ne prolazim baš često pronalazim svoj kutak. Tu ću sjesti i priznati si neke stvari... Sam sam pod vedrim nebom...tek je nekoliko zvijezda na njemu. Pokušavam razaznati gdje je granica između sreće i tuge...gdje sam ostavio osmijeh i gdje sam pokupio ovu bol i bijes koje ne želim nositi sa sobom...želim ih ostaviti tu na klupi. I znam da je glupo što žalim za nekim odlukama koje sam donio....znam da je bezveze misliti šta bi bilo da je bilo i da se vrijeme ne može vratiti. ........ Shvaćam da mi jučer ništa ne znači, a za danas je prekasno...ostaje mi samo sutra za koje se nadam da će biti bolje... Ustajem sa klupice i nadam se da na njoj neću uskoro opet sjediti. Krečem prema sutra.
Bla
Naslov posta govori vam zapravo zašto je nastao.Pošto sam preumoran da napišem bilo šta, a imam potrebu da napišem nešto...makar to bio jedan post koji neće imati dvije cijele rečenice...pa evo...
Mislim da će ova pjesma reči dovoljno sama za sebe. Inače pjesma je to od jednog domaćeg benda pa tako da i nije baš poznata... njezine riječi govore sve...
In the chaos I find my peace
Dugi su koraci u tišini, lica prolaznika su blijeda...u potrazi sam za osmijehom. Mutna voda teče tamo dolje, teče, i gubi se u tami negdje daleko iza ugla. Tama guta redove svijetiljki, guta zvijezde. Koraci su mi sve brži, ali postaju kraći... kao da se odupiru mojoj volji. Tamo sam krenuo, u nepoznat svijet. Slijedim mutnu vodu i koračam u tamu. Izgubile su se misli što su mi bile na pameti...samo me glasna glazba prati i daje ritam mojim koracima. I ne zanima me što se događa u tom trenutku, našao sam mir.
Umoran sam...sve što želim je san....
Life it seems, will fade away
Napokon je došlo moje omiljeno godišnje doba. Nema više jebenog sunca i zelenila. Sve je tamno i izbljedjelo...Obožavam šetati praznim ulicama jer su se svi povukli u svoj dom i pizde zbog vremena, ali meni je super. Šetam i gledam lišće kako pada jedan list po jedan. Podsjećaju me na ljude...mirno padaju dok nepadnu na dno. A tamo su na milost i nemilost mnoštva nogu koje ih gaze...trunu...trunu iznutra. Gube svoj oblik, postaju šuplji. Utapaju se lokvama koje su napravile jesenske kiše...utapaju se u suzama. Sve je tako usporeno...pa tako i ja u svojim mislima. Hvatam svaku misao i pokušavam ih svrastati, a to je bar lako...jer svaka mojao misao je o NJOJ. Da je barem samnom u mojim dugim šetnjama....
Missing one inside of me
Deathly lost, this cant be real
Cannot stand this hell I feel
Emptiness is filling me
To the point of agony
Growing darkness taking dawn
I was me, but now hes gone
